Cvetna oaza kod Jokovića

Nikola Joković iz Musine reke, školovao se kao i  jegov brat  Nenad za potpuno drugi poziv. Međutim nakon pet godina lutanja u poslovanju vratio se imperiji koju su stvarali 13 godina roditelji Olivera i Goran. Ovaj mlad momak tvrdi da ga cvećarstvo ispunjava i da tek kada steknemo neko životno iskustvo možemo govoriti o našim uspelim i neuspelim ambicijama. Uspeh ili neuspeh roditelja često za potomke može biti motiv ili opterećenje.  

   Kad su pre 13 godina, Olivera i Goran Joković, bračni par iz Musine Reke kod Kraljeva, ostali bez posla u kraljevačkim društvenim preduzećima, nisu se dugo dvoumili oko novog izvora egzistencije.Kenuli su sa proizvodnjom cveća sa par hiljada biljaka u malom plasteniku  a danas su Jokovići u samom vrhu proizvođača cveća u Srbiji. Za to su, osim velikog rada, bila potrebna značajna finansijska sredstva ali i motiv da naslednici nastave tradiciju. Nikola i Nenad, elektrotehničar i ugostitelj polako su sticali uz roditelje iskustvo. Proizvodnju danas vodi Nikola koji nijednog trenutka nije razmišljao da bi plastenička proizvodnji cveća  mogla da bude njegov životni poziv. Planirao je da se usavrši u struci, unapredi  kuvarsko znanje i jednog dana bude kuvar u nekom od elitnih hotela ili otvori svoj restoran. Međutim….

„Probao sam da radim kao kuvar, lepo je to zanimanje, jako traženo i dobro plaćeno. Nisam se nijednog trenutka pokajao što sam se školovao za to.Pet godina sam radio u struci. Međutim, ja samkroz godine rada u plastenicima zaključio da me daleko više privlači miris cveća, nego miris hrane u kuhinji, čak i one vrhunskog mirisa i ukusa. Pre dve godine, godine doneo sam definitivnu odluku –ostajem na selu i veran cveću, a diploma kuvara neka stoji, hleba ne traži, kako kaže naš narod. Možda je i bilo nekih trenutaka da lid a odustanem, ali sada više nema dileme. Ovde sam u Musinoj reci na svome!,,- kaže mladi Joković.

Olivera i Goran su krenuli sa najobičnijim tunelima. Krenuli sa ,,gole,, ledine, polklona Oljinih roditelja, koji su pozajmili I prvi novac za ovaj biznis, jer su kao većina državnih uposlenika postali kolateralna šteta, sistema, tranzoicije, čega god…Danas sve izgleda kao bajka, za koju se bogami valjalo odreći mnogo čega, ali je čini se vredelo. Rečenica naslednika jasno govori zašto…

  ,,Početak je bio težak, trebalo je, pored ljubavi prema cveću, steći iskustvo u njegovoj proizvodnji. Pronaći pouzdane dobljavače reznica, kvalitetnog đubriva, kupce kvalitetom, snaći se na tržištu u velikoj konkurenciji. Teško je naći i kvalitetne radnike, jer se ovde greške skupo plaćaju, tako da se radi i po 12 sati. Međutim, kad se nešto voli onda je to  već pola uspeha.Ona druga polovina je ono što sun am ostavili roditelji. To je ogroman kredit poverenja kod kupaca. To se danas teško stiče a lako gubi!,,

   Iz godine u godinu uvećavali su proizvodnju, podizali nove plastenike, uglavnom iz sospstvenih i kreditnih sredstava, tako da su dostigli da u sezoni proizvedu oko 300 hiljada biljaka. Trenutno je najaktuelnija ciklama, mada je i prodaja muškatli već krenula.

– Najveće količine cveća prodajemo našim tradicionalnim kupcima kod svoje kuće, zatim na kraljevačkoj, čačanskoj i drugim pijacama u okolnim gradovima, kao i u Crnoj Gori, na Kosovu i Metohiji. Naše cveće imali su prilike da vide i Holanđani, Mađari, Nemci i mnogi. Zato o svemu vodimo računa. Reznice i đubrivo nabavljamo u Sloveniji, ništa u lancu proizvodnje, od sadnje do pakovanja, ne prepuštamo slučaju. Kvalitetom su se vodili i naši roditelji. U svakom poslu pa i ovom našem kvalitet je ono što vas pečatira i ostavlja trag. U cvećarstvu, kao i u svakom drugom poslu ili jesi ili nisi,, – vrlo ozbilno će ovaj mlad momak

Asortiman se menja u zavisnosti od tržišta i tražnje ali plodosmenom  bude oko 40 tak vrsta cveća koje kvalitetom osvajaju probirljiva tržišta.Svaka donosi i brigu i sreću. Ova zima je u odnosu na prosek za sada relativno blaga, no bilo je godina kada se nije spavalo.

– Svaka godina je godina za sebe. Ova zima je bila blaga, ali i pored toga potroši se oko 50 tona uglja ili 100 tona peleta. To je ogroman novac. Pored toga zimi se spava na oprezu. U proizvodnji cveća, temperature je jedan od najvažnijih faktora.,,-kaže naš domaćin

   Do sada je uloženo mnogo, mada je ideja ovog vrednog i mladog momka da postave još savrmene pokretne stolove. Za taj poduhvat bi morao do svežeg novca uz pomoć države ili iparda, jer je za njega kreditna solucija nemoguća misija. Planovi su ipak limitirani.

,,Pokretni stolovi su svakako naša vizija, mada planiramo bar još jedan veliki plastenik kako bi dostigli 2 hiljade kvadrata. To je neka mera za sada. Sve što bi više širili neophodna su veća ulaganja, to povlači i ostale impute proizvodnje, ali i upošljavanje radne snage. Ovaj posao je izuzetno skup i ne trpi greške tako da ne možete svakom ni poveriti da radi proizvodnju. Znate i sami da je teško odgajati jednu biljku  ane na hiljade biljaka.. Doneće vreme doklee idemo!?,,

Ima li ovaj mlad momak vremena za sebe, druženje, devojku, prijatelje?

,, Tačno je, puno se radi, ali se i dobro zaradi. Tvrdim da samo dobra organizacija može doneti sve. Sve je na nama.U svakom slučaju meni I mom bratu, biće lakše nego našim roditeljima. Imamo u njima dobre učitelje, obezbeđeno tržište koje ćemo čuvati kvalitetom i poštenim odnosom prema kupcima.- kaže Nikola„

Osvojili crcem i cvećem

 Nikolin dve godine mlađi brat Nenad, koji je završio Srednju elektrotehničku školu, još nije doneo definitivnu odluku u pogledu svog budućeg zanimanja.Vredan, pomaže I on uz svoje obaveze kada stigne, pritiska nema. Vraćamo se na početak. Gde su Olivera i Goran u ovoj našoj priči. Još uvek tu, aktivni, rade, pomažu, ekonomišu. Nadziru još uvek na svoje punoletne ptiće, jer samo porodičan posao ima daleku viziju i dobar uspeh.

,,Roditelji su relativno mladi, sposobni, puni znanja i iskustva, reklo bi se u najboljim godinama, tako da i dalje vode glavu reč u proizvodnji. Ja još uvek slušam njihove savete i napredujem, mada slobodno mogu da kažem da sam ušao u sve tajne kvalitetne proizvodnje po čemu smo prepoznatljivi na tržištu, kako Srbije tako i zemalja u okruženju. U roditeljima imam najbolje i najdobronamernije učitelje, što je moja velika prednost u odnosu na druge“, ističe na kraju  dvadesetosmogodišnji Nikola Joković iz Musine reke kod Kraljeva, uspešan mali cvećar

      Danas plastenici ove vredne porodice ni u čemu ne zaostaju za onima u Sloveniji, Italiji i nekim drugim evropskim zemljama . Ovladali su svim tajnama proizvodnje cveća, jer kupci imaju samo reči hvale.Zadovoljstvo je utoliko veće što su u ovom poslu spojili zaradu i veliku ljubav prema cveću. Kako nam Nikola na kraju reče sve je stvar izbora. On je čini se napravio dobar izbor, jer je danas privilegija raditi nešto što vas ispunjava a da pritom budete i ekonomski zadovoljni.

   Naše zadovoljstvo je družiti se sa ovakvim ljudima. Mogla bi i država malo više da pripomogne. Pored ovakvih momaka, naša realnost bi bila da izvozimo a ne uvozimo cveće. Sve što se na ovom gazdinstvu steklo je iz sopstvenih zarađenih sredstava I kreditne podrške koja nije dobar drug, ali jeste nužno zlo!  Hortikulturu malo prepoznaje naš sistem. Šteta, jer bi devize ostale kod nas  a ne ,,put belog sveta.!,,   Sonja Cvetković

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *