Kaljenje biljaka predstavlja njihovo prilagođavanje nepovoljnim uslovima spoljašnje sredine, kojim se povećava adaptabilnost biljke i njena sposobnost prezimljavanja. Odvija se u vegetativnom periodu razvoja.
Danas je u mnogim krajevima Srbije sneg prekrio useve, između ostalog i pšenicu. U prethodnom periodu smo pisali da zima nije nanela oštećenja na ovoj žitarisi ali da imamo na njoj žutilo. Često se u agro terminologije pominje reč kaljenje. Evo pojašnjenja.
Kaljenje biljaka sastoji se iz dve faze: prve, koja se odvija na svetlosti, pri dnevnoj temperaturi od oko 10°C i noćnoj, od oko 2°C , uz umerenu vlažnost.
Usporavanje procesa rasta se nastavlja do potpunog mirovanja, kada se u ćelijskom soku nakupljaju šećeri (pre svega, disaharidi i monosaharidi) i neki oligosaharidi. Šećeri su neophodni za otpornost biljaka na nisku temperaturu, a deluju tako što povećavaju osmotski pritisak ćelije, čime se snižava tačka mržnjenja i sprečava zamrzavanje vode.
Posle nakupljanja rezervnih materija pri prelazu na temperaturu ispod nule, koja određuje stepen prve faze kalenja, pšenica bez posledica podnosi temperaturu od -10 do -12°C.
Druga faza kaljenja se odvija na temperaturi od -2 do -7°C. U ovoj fazi kaljenja dolazi do gubitka vode iz ćelija listova i čvora bokorenja, uz povećanje suve materije i otpornosti prema mrazu. Neke sorte pšenice mogu tada da podnesu temperaturu do -20°C.
Ova faza ne zahteva svetlost, pa kod ozimih strnih žita može da protiče i pod snegom. Ona je karakteristična i po promenama u prometu belančevina. Dovoljna količina ugljenih hidrata i odgovarajućih proteina značajno snižava temperaturu obrazovanja leda u međućelijskom prostoru.
Sve to povećava sposobnost prezimljavanja i smanjuje opasnost od oštećenja biljaka u toplim danima posle mraza.
Naravno da i mnogi drugi faktori utiču na proces kaljenja i dobru kondiciju hlebnog žita u ovoj fazi, od pripreme zemljišta, setve, sortimenta.