Još jedna priča o paradajzu ili “To što je radio moj tatko može da ide u istoriju”

Piše Stevica Marković

Prošlo je dve nedelje od gostovanja ministra poljoprivrede u selu Svirce, a u vezi problema sa cenom paradajza i kako taj problem rešiti.

Bio je ministar, po meni u privatnoj poseti, a to kažem jer je sastanak održan u privatnom prostoru, iako je poseta bila sasvim zvanična. Sa druge strane, posle sastanka, nismo dobili odgovor koji su zaključci i koakva rešenja su ponuđena. Kolega poljoprivrednik je izašao, izgovorio nekoliko rečenica, i to je to.

„Biće fabrika, prerađivaćemo paradajz u kečap, pomoć države“.

Okruglo pa na ćoše.

Ali, da bi sagledali celu sliku, ići ću hronološki od početka.

Kao prvo, ovo nije prvi put i prva godina da se javlja ovaj problem sa paradajzom. Internet je čudo, i sve što se objavi ima „digitalni otisak“, koji one sa kratkim pamćenjem podseća šta je bilo.

I šta je bilo sa paradajzom predhodnih godina? Da ne idem dalje, ali kad se na Google ukuca „Paradajz 10 dinara“, pojave se novinski članci iz 2015, 2016, 2020, i ova godina, 2021. Možda je bilo i ranije, ali je ovo dovoljno za analizu. Dakle problem nije izuzetak, već je postao pravilo.

A postao je pravilo iz više razloga.

Prvi i osnovni, povećanje površina pod plastenicima. Da li je to ekonomski opravdano ili ne, nije na meni da sudim, ali da vas podsetim da je prilikom prvog deljenja paradajza, na pitanje novinara :“koliko vas košta paradajz i koliki je gubitak“, moj kolega poljoprivrednik odgovara „nisam još izračunao“.

Pa kako da ne izračunaš koliko te košta proizvodnja i koliki je tvoj gubitak? To je osnova bilo koje proizvodnje. Zato sam i napisao da je to prvi problem, jer moje kolege poljoprivrednici kad dobro zarade jedne sezone, odmah se podižu 2 „bindera“ (plastenici velike površine i visine). Jer ako sam dobro prošao tu godinu, ću prođemo i sledeću. E, pa vidiš da nije svaka godina ista.

Pored povećanja površina, sledeći problem je vreme zrenja tog paradajza. Pošto se povećavaju površine, povećavaju se prinosi, ali se smanjuje i cena. I tu na scenu stupa „jesenja“ proizvodnja. A da bi ubacili rasad za „jesen“, ovaj predhodni se mora očistiti. Jer opet se vraćamo na kalkulaciju. Prolećna proizvodnja je nedovoljna za život, pa se „jesenjom“ pojačava budžet i sprema se sledeća sezona. Tako je u poljoprivredi. Jeda ciklus, smenjuje drugi. Nego da se vratim na čišćenje plastenika. Dakle, to čišćenje i iznošenje velike količine paradajza, automatski dovodi do pritiska na tržište, koje je sve manje i ne može da prihvati te količine.

E, tako nastaje problem sa paradajzom.

Sad se možda pitate, da li postoji rešenje za ovaj problem? Da, rešenje postoji, ali ne na način koji je ponuđen u Svirce. Rešenje mora biti sistemsko i dugoročno, uz pomoć svih faktora koji utiču na proizvodnju paradajza. To, da paradajz bude „strateški“ proizvod, je nešto što je proisteklo iz usta proizvođača. A ako ćemo realno, to ni jedna Vlada neće prihvatiti. Zna se šta su strateški proizvodi.

Dakle, prvo i osnovno, obrazovanje. Ne možemo mi očekivati od ljudi koji su silom prilika postali poljoprivrednici, ako se ne obučavaju, da budu savremeni, koliko god oni imali visoko mišljenje o sebi. Paradoks je da se, u poljoprivrednom kraju, poznatom po proizvodnji povrća, u školskoj godini 2021/2022, u prvi upisni rok, za zanimanje poljoprivredni tehničar prijavi samo DVOJE za odeljenje koje broji 30 mesta. Uzeću Dansku za primer, gde je 80% poljoprivrednika završilo poljoprivrednu školu. Sad će neki reći da škola nije sve, i potpuno su u pravu, ali je škola baza, osnova za buduću nadogradnju. Ako ništa drugo, bar da zna da izračuna koliko košta proizvođačka cena paradajza. Za početak.

Dalje, za rešavanje problema treba volje kod proizvođača, da promene svoje dosadašnje navike. Da se ne lažemo, volimo da varamo, i to nam je postala nacionalna osobina. Kako smo upropastili izvoz voća u Rusiju? Mućkanjem. Dakle, da bi ja kao kupac X, kupio kvalitetnu robu, ta roba mora biti ista kao kad smo pregovarali. Ne može biti lošija. Samo bolja. Jer, skoro mi je pričao čovek koji se bavi otkupom i izvozom povrća, da je našao tržište u Poljskoj i Grčkoj, ali da je uslov kupca iz inostranstva, da on mora da pakuje gajbice. Ne da ih otkupi od mene, spakuje i pošalje. On mora da preuzme odgovornost. Naravno, znajući kakvi smo, on kaže da bi 20% morao da baci, a tih 20% su njegova zarada. To što je radio moj „tatko“ to može da ide u istoriju.

Imamo primere u našoj okolini, da se letnji paradajz izvozi u Francuskoj, po ceni od 70 evrocenti. Ali letnji. Ne prolećni. Albanija, zbog svoje geografije ima paradajz u decembru bez grejanja. Međutim, u ovo doba godine, opet zbog klime, njima nedostaje paradajz. Prateći nekoliko mojih prijatelja, vidim da se Albanija razvija u zemlju turizma. Mislim da je tu šansa za naš letnji paradajz. Samo trebamo promeniti navike. Da li ste videli ono pakovanje paradajza za Sloveniju? Vrteo se snimak po društvenim mrežama. To se traži. Kvalitet i lepo upakovano. A kvalitet nam ne nedostaje. Tu smo u vrhu u Evropi.

Udruživanje je ozbiljna tema i traži ozbiljnu analizu. Jer za udruženja, zvanična ili nezvanična, treba razumevanje, strpljenje i odgovornost. Jer, kao i bilo koja mašina, ako jedan šraf zakaže, ceo sklop se kvari. Poverenje je ključna reč za udruživanje. Treba naći najmanji zajednički sadržalac, koji bi vas držao u tom udruženju. Jer, verujte mi, možda mislite drugačije, suviše smo mali da bi bili interesantni nekom kupcu. Samo udruženi možemo uspeti.

Država, kao jedna od faktora u ovoj priči, može da pomogne da dobijemo jeftinu struju (gde je izvršena elektrifikacija polja), a ne da nas iz EPS šišaju i pljačkaju. Zatim, mogu da nam pomognu da nas ne ubeđuju da ćemo proizvoditi kečap, kad to u ovim uslovima nije moguće. Moguće je, ali je pitanje isplativosti. Jer, paradajz koji se kod nas proizvodi u plastenicima, nema dobar radman, odnosno nema dovoljno suve materije za proizvodnju kečapa. Za kečap se upotrebljavaju sorte u tipu „šljivar“ ili sorte koje imaju puno „mesa“. Skoro ceo život sam u preradi povrća, pa vam ovo govorim iz iskustva.

Da ne dužim više. Problem je moguće rešiti, ali treba imati strpljenja i želja za promenom. Moje kolege poljoprivrednici imaju znanja za proizvodnju, imamo klimu i vodu, samo da malo promenimo navike, i Evropa je naša. To vam tvrdim.

I na kraju, možda zvuči kao oksimoron, ali ja verujem da seljaci, mogu biti GOSPODA.

Autor Stevica Marković, Brestovc kod Leskovca, član je Udurženja „Leskovački ajvar“ i jedan od proizvođača srpskog brenda – Leskovački ajvar.

PS: Motiv za ovo pisanje je jutrošnji izveštaj sa kvantaške pijace. Nema više krize sa paradajzom

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *