U aprilu ove godine, Narodna skupština Srbije usvojila je novi Zakon o poljoprivrednom zemljištu, kojim se menja niz ključnih odredbi u vezi sa korišćenjem i raspolaganjem zemljištem u državnoj svojini. Ove promene dolaze u trenutku kada se domaća poljoprivreda suočava sa brojnim izazovima – od klimatskih nepogoda do nestabilnog tržišta i sve izraženijeg odlaska ljudi iz sela.
Zakon je naišao na različite reakcije – dok ga jedni vide kao korak ka većoj transparentnosti i podršci ozbiljnim proizvođačima, drugi upozoravaju da bi mogao dodatno ugroziti male i srednje poljoprivrednike koji već teško dolaze do obradive zemlje.
U nastavku analiziramo šta ovaj zakon konkretno donosi, kome otvara vrata, a kome ih – možda – zatvara.
Najveće promene tiču se procedura zakupa državnog zemljišta i uvođenja elektronskog sistema za prijavu i uvid u konkurse. Lokalnim samoupravama ostavljena je obaveza da raspisuju konkurse na osnovu unapred utvrđenih planova korišćenja zemljišta, dok će svi zainteresovani zakupci moći da konkurišu putem centralizovanog portala Ministarstva poljoprivrede.
Takođe, zakon sada omogućava zakup na period do 30 godina za one koji planiraju veće investicije u preradu ili višegodišnje zasade. Time se želi podstaći sigurnost investicija i veća produktivnost zemljišta.
Prednost pri zakupu imaju:
- poljoprivrednici koji žive u opštini gde se zemljište nalazi,
- oni koji zemljište već obrađuju na osnovu ugovora ili drugih osnova,
- mladi poljoprivrednici i nosioci registrovanih gazdinstava.
Novi zakon svakako donosi određene pozitivne pomake, posebno kada je reč o smanjenju arbitrarnosti u dodeli zemljišta. Elektronski sistem, ako bude zaživeo u praksi, trebalo bi da omogući svim zainteresovanima jasan uvid u ponudu, rokove, kriterijume i rezultate konkursa.
Uvođenjem dužih ugovora o zakupu podstiče se razvoj ozbiljnijih i dugoročnijih proizvodnji – vinograda, voćnjaka i investicija u preradne kapacitete. Ovo je posebno važno za one koji planiraju pristup fondovima kao što su IPARD ili nacionalni programi podrške investicijama.
Takođe, mladi poljoprivrednici po prvi put dobijaju konkretne mehanizme prednosti u raspodeli zemljišta, što može biti važan signal u borbi protiv depopulacije sela.
Međutim, brojna udruženja i stručnjaci sa terena upozoravaju da zakon, iako donosi unapređenja u pogledu sistema, ne rešava duboke nejednakosti koje su se godinama gomilale.
Glavni problemi koje ističu:
- Zakon ne rešava problem takozvanog “divljeg” korišćenja zemlje, gde pojedini proizvođači godinama obrađuju državnu zemlju bez ugovora.
- Mali proizvođači, bez jakog pravnog znanja i resursa, teško se snalaze u digitalizovanom sistemu i često odustaju od konkursa.
- Zakon ne ograničava koncentraciju zemljišta, što otvara prostor da velike firme zakonski preuzmu i najveće površine.
Pored toga, ostaje i pitanje kontrole poštovanja ugovora – kako i koliko često će se proveravati da li zakupci zaista obrađuju zemlju u skladu sa planovima, ili se zemljište dalje prepušta u podzakup, što zakon formalno zabranjuje, ali se u praksi često toleriše.
Za male proizvođače koji su do sada dolazili do zemljišta putem lokalnih veza, dogovora „na reč“ ili jednostavnih konkursa – situacija se značajno menja. Potrebno je pratiti konkurse elektronski, na vreme pripremiti dokumentaciju i razumeti kriterijume.
Kako doći do državne zemlje u zakupu (prema novom zakonu):
- Registrovati poljoprivredno gazdinstvo (ako već nije).
- Pratiti raspisivanje konkursa putem zvaničnog portala (naznačiti tačnu lokaciju).
- Pripremiti dokumentaciju – potvrde o aktivnom statusu gazdinstva, zemljištu u posedu, planu korišćenja itd.
- Podneti elektronsku prijavu putem sistema u roku.
- Čekati odluku i, po dobijanju ugovora, pridržavati se plana korišćenja (inače sledi raskid).
Novi zakon donosi nekoliko važnih koraka napred: jasniji kriterijumi, veći rokovi zakupa i digitalizaciju procedura. To bi, u teoriji, trebalo da doprinese efikasnijem korišćenju zemljišta i većim ulaganjima.
Ali bez dodatnih mera podrške malim i srednjim proizvođačima – edukacije, savetodavne pomoći i strože kontrole velikih zakupaca – postoji realan rizik da će zakon produbiti postojeće razlike i olakšati ulazak velikih sistema na štetu lokalnih zajednica.
Za poljoprivrednike u Srbiji, posebno one manje, predstoji period prilagođavanja – i borbe za svaki hektar. Naravno svaka promena zahteva period adaptacije ali i sprovođenja iste.