Autor:Alen Šćuric Analitičar zamaaero@gmail.com, tangosix
Prosječan čitatelj ove kolumne se sada pita „što ovaj brije“? Kakvi aerodromi posebne namjene? Zar nije dovoljno aerodroma u regiji? Zapravo zar ih nema puno previše?
I da ima ih. Regija ne treba više aerodroma. Posebno ne ovakvih kao što je Kraljevo (Morava) u kojeg se uložilo nekoliko desetaka milijuna EUR za puno prevelik terminal, ostalu infrastrukturu i svu opremu koju aerodrom nije imao pa ju je trebalo nabaviti, a onda „otkrilo“ da pista nema dovoljno nosivosti za uskotrupce iako je obnovljena i „produžena“. Zašto se potrošio novac u „produženje“ i obnovu ako i ovako može opsluživati samo avione koji trebaju tek 1.500 metara piste? I potom se najavila izgradnja nove piste koja će koštati stotinjak milijuna EUR i to ako se ozbiljno štedi, bez balkanske građevinske „rastrošnosti“. Odakle pobogu novac i zašto, za koji promet? Na koncu nije bilo najava zainteresiranih kompanija za pokretanje prometa iz Kraljeva, pa se upucalo još 5,6 milijuna EUR za tri godine, da bi aerodrom imao bar neki promet. Mnogo milijuna za tri leta tjedno cijele godine za Beč i još tri leta tjedno za Solun u ljetnoj sezoni. I zaposlilo se pedesetak radnika koji koštaju opako puno novaca. Za prosječno 4,5 letova tjedno, manje od jednog dnevno. Na stranu nelogičnost u kojoj se radi aerodrom na samo sat i pola vožnje od Aerodroma Beograd kad se uskoro autoput potpuno završi, ali čemu tolika megalomanija? Zar je stvarno moguće da tvorci ideje aerodroma u Kraljevu nisu mogli napraviti skroman terminalčić kapaciteta kao onaj Brački (ili čak manji), zaposliti 15 ljudi (kao na Braču) i na postojećoj pisti, uz investiciju od tek par milijuna EUR, održavati tih 3 do 6 letova tjedno, te pokušati motivirati druge kompanije da sa turbopropima i manjim jetovima održavaju regionalne linije (Aegean za Atenu i charteri za Grčku, Austrian za Beč, Alitalia za Rim, Croatia za Split i Dubrovnik, ČSA za Prag, LOT za Varšavu, TAROM za Bukurešt, Windrose za Kijev). Time bi se uz minimalni broj radnika i vrlo malim godišnjim troškovima i uz malo novaca uloženih u infrastrukturu iskoristila postojeća pista.
I nakon što se još nismo oporavili od megalomanije Kraljeva, eto još veće. Aerodrom Trebinje. Greenfield. I najavljuje se piste od 2500 metara, terminal za par stotina tisuća putnika, pripadajuća stajanka, kontrolni toranj i ostala infrastruktura, te oprema. Dakle investicija od bar 200 milijuna EUR. Predsjednik Vučić je najavio izgradnju aerodroma u čijem neposrednom okruženju živi tek 40.000 ljudi, koji na 45 minuta udaljenosti ima najsuvremeniji Dubrovnik (38 km), kojem se infrastrukturalno ne može konkurirati bez pola milijarde EUR, te u krugu od sat i pola ima još dva aerodroma, Tivat (62 km) i Mostar (116 km). Tko će letjeti iz Trebinja? Puno premalo i to siromašnog stanovništva. Čak ni Banja Luka ne uspijeva ostvariti dostatan promet za Beograd, a subvencioniraju se letovi Ryanaira Za 200 milijuna EUR investicije? I još tko zna koliko milijuna EUR godišnje za plaće djelatnika, potrošni materijal, komunalije, održavanje i subvencije. O tempora o mores!
Potencijali poslovnih zračnih luka i helidroma
Stoga ovaj članak ne govori o megalomanskim nonsensima već o postojećoj infrastrukturi koja stoji neiskorištena nakon napuštanja od strane vojske, a koja uz minimalne investicije može dobiti neku komercijalnu svrhu.
Prije tri godine sam pisao o poslovnim zračnim lukama koje su vrlo jeftine za dogradnju postojećih kapaciteta, ali i kasnije operiranje, te mogu biti komercijalne na malom broju putnika, uz kratku pistu, malu stajanku (apron), te mali broj zaposlenih. U Europi najpoznatije takve luke su Farnborough (London), Oxford (London), Biggin Hill (London), RAF Northold (London), Le Bourget (Paris), Aurel Vlaicu (Bucharest), Torrejón (Madrid), Mandelieu (Cannes), Braunschweig (Hannover), Myachkovo (Moskva), Ostafyevo (Moskva), Wiener Neustadt (Beč) idr. Ovi aerodromi osim business avijacije često imaju i generalnu avijaciju, te pilotske škole. Tako Oxford 35% prometa ima na pripadajućoj Oxford Aviation Academy, 10% na poslovnim letovima, te 55% na generalnoj, sportskoj, rekreativnoj i privatnoj avijaciji.
I u našoj regiji ima takvih aerodroma, pa su zračne luke koje se temelje na poslovnim i sportskim putnicima Mali Lošinj (Hrvatska) i Portorož (Slovenija). No, njihova je usluga tek osnovna, tj. da bi bile prave poslovne zračne luke morale bi imati daleko veću količinu luksuznijih usluga i kvalitetniju ponudu.
Još 2008. godine Varaždin je pokušao napraviti „hrvatski Oxford“, a isto bi vrlo lako mogao napraviti i Vršac nakon što se izgradi autoput iz Beograda. O ovome sam vrlo detaljno pisao u gore spomenutom članku, pa se sada neću ponavljati.
U regiji ima velik broj helidroma, koji prvenstveno služe zdravstvenim, policijskim i vojnim letovima. Helidromi su prvenstveno otvoreni uz bolnice, na manje pristupačnim mjestima (planinska mjesta, otoci, udaljena naseljena mjesta sa lošom cestovnom povezanosti). Na nekim hrvatskim otocima ima čak i nekoliko helidroma kako bi zdravstvena pomoć bila dostupnija i brža. Ogledni primjerak helidroma je uz bolnicu Dubrovnik u Medarevu. Većina hrvatskih helidroma bi se trebala podići na viši stupanj civilnog standarda posebno ako ih se uz interventne letove želi koristititi i za komercijalne svrhe, i to jest intencija hrvatske i županijskih vlasti, regulative i investicijskog ciklusa. U Srbiji je resorno ministarstvo poslalo okružnicu svim općinama sa zahtjevom da pronađu lokaciju kako bi se mogao pokrenuti investicijski ciklus otvaranje bitno većeg broja helidroma.
U nekim okolnostima i uz posebne dozvole privatni helikopteri se mogu spustiti na helidrome koji služe za interventne i zdravstvene letove. No, ipak komercijalno helikoptersko letenje je još uvijek na niskim granama. Daleko najbolje je u Srbiji koja ima zavidan broj privatnih helikoptera, a ostatak regije ozbiljno kaska. U regiji je vrlo malo helidroma koji se koriste za komercijalne svrhe ili su pak privatni helidromi.
U Hrvatskoj privatni helidrom je onaj u krugu tvornice Zvijezda koji je pripadao Agrokoru i kojeg je koristio vlasnik Agrokora Ivica Todorić za svoj privatni helikopter, te helidrom platforme „Ivana A“ u vlasništvu Ina-Agipa koja se nalazi u Sjevernom Jadranu 50 km zapadno od Pule. Hrvatska ima nekoliko desetaka helidroma ponajviše na obali i otocima za zdravstvene, policijske i vojne letove.
U Srbiji su poznati privatni helidromi Balkan Helikoptersa u Dobanovcima zapadno od nedalekog Aerodroma Beograda, te najsuvremeniji Kusturičin privatni helidrom na Mokroj Gori. U evidenciji helidroma sa suglasnošću za korištenje Direktorata civilnog vazduhoplovstva Republike Srbije je 9 helidroma.
U Crnoj Gori postoje dva privatna helidroma onaj u Porto Montenegro i na krovu hotela Splendid u Budvi (Bečići), a u postupku je certificiranje i trećeg u Portonovi u Kumboru. U Sloveniji ima nekoliko lokalnih helidroma za zdravstvene letove poglavito u planinama, a poznat mi je privatni helidrom u Loču blizu Maribora. Makedonija ima nekoliko helidroma za zdravstvene, vojne i policijske letove, no nije mi poznato da ima i jedan privatni ili komercijalni helidrom. Jednaka situacija je i u BiH. Kako god, svi ovi helidromi daleko su od onog kakav je primjerice u Monacu (Monte Carlu) koji ima redovnu helikoptersku liniju za aerodrom Nicu (svakih 15 minuta, 50 letova dnevno), te opslužuje stotine privatnih helikopterskih letova.
Posebni aerodromi
No, tema ovog članka nisu „klasični“ poslovni aerodromi, ni helidromi, već aerodromi posebne namjene, nešto što nije pretjerano poznato široj javnosti, a postoji diljem svijeta.
Jedan od najpoznatijih takvih aerodroma je Jumbolair, privatni aerodrom u Antonyu, 11 km od Ocale u Floridi, SAD. I što sad, privatni aerodrom? Ima ih mali milijun, zašto je ovaj poseban? E pa, ovo zapravo nije aerodrom nego stambeno naselje koje osim pristupa cestom do kuća vlasnika ima i pristup rulnica (taxiwaya) od uzletno-sletne staze do dvorišta vlasnika, pa oni osim garaža za automobile imaju i stajanke za svoje privatne avione. Aerodrom je organiziran na način da su posloženi cesta-kuća-rulnica-kuća-cesta-kuća-rulnica itd, a okomito na sve to sa desne strane je glavna prometnica na koju se vežu sve ceste, a sa lijeve uzletno-sletna staza na koju sve vežu sve rulnice. Jumbolair ima dvije uzletno-sletne staze asfaltnu 2301×64 metra i travnatu 1109×30 metara. Na Jumbolairu svoju vilu ima i John Travolta, koja izgleda kao aerodrom sa dva gatea. Do 2019. je tamo bio i njegov Boeing 707 u bojama Qantasa, kojeg je te godine poklonio Historical Aircraft Restoration Society, Wollongong, Australija. Jumbolair uz to ima i klub sa restoranom i barom, bazene, hangare, dvoranu za bankete, kongresni centar i ogromni skladišni prostor.
„Jumbolair ima dvije uzletno-sletne staze asfaltnu 2301×64 metra i travnatu 1109×30 metara.“ / Foto: Jumbolair
Tsuniah Lake Lodge u British Columbiji (SAD) nudi luksuznu kolibu sa nizom aktivnosti uz i na jezeru, te pistom od 1350 metara. Isto takav kompleks je i u Minam River Lodge u Oregonu (SAD).
Seeley Lake, Montana (SAD) ima sletište za hidroavione (250 operacija godišnje) sa hangarima i terminalom, te uz njega ima ekskluzivno turističko naselje.
Bar 10 Ranch, Arizona (SAD), ima pistu od 1370 metara uz koju je ranč na kojem se nudi jahanje, helikopterske ture, rafting, domaći restoran, barovi, večernji provod sa plesačicama i bendovima, smještaj u originalnoj atmosferi. Ranch naglašava da su odlična opcija nakon panoramskog leta kroz Grand Canyon.
Oasis at Death Valley u Kaliforniji (SAD), je kompleks od dva luksuzna hotela, igralištem za golf sa 18 rupa, saloonom, nizom restorana, ergelom konja i nizom drugih aktivnosti uz koje je i aerodrom sa pistom od 950 metara, stajankom, majušnim terminalčićem i hangarom za avione.
Lajitas Resort i Spa, Texas (SAD) nudi luksuzni smješta, golf (proglašen najljepšim golf terenom Texasa), fitnes, spa, muzej, zip-line, lov, jahanje i niz drugih aktivnosti, a kompleks za goste ima privatni Lajitas International Aerodrom sa pistom od 2300 metara, stajankom, terminalom, te policijskom, carinskom i imigracijskom uslugom za putnike iz inozemstva. Kompleks se hvali da može primiti „doslovce svaki avion“.
Horshoe Bay Resort, Hill County (SAD) također uz sebe ima aerodrom za goste sa pistom od 1800 metara. I ovaj resort ima AAA golf teren, luksuzni smještaj, restoran, spa, marinu, ribolov, tenis i niz drugih sadržaja.
Nemacolin Woodlands Resort blizu Pennsylvanije (SAD) je hotel sa nizom aktivnosti poput zip-liea, off roada, paintballa, akademije za preživljavanje, jahanja, safarija, a dio hotela je i privatni aerodrom za goste.
Grand Geneva Resort i Spa, Winsconsin (SAD) je ogromna resort sa velikim brojem objekata, hotela i sadržaja. Resort ima pistu od 1400 metara, koja ima i paralelnu rulnicu, veliku stajanku, terminal i hangare. Aerodrom se otvara sezonski od travnja (aprila) do zime.
Fox Harb’r Golf Resort i Spa, Nova Škotska, Kanada ima nagrađene golf terene, sportske sadržaje, luksuzni spa i hotelski kompleks, marinu, te 1900 metara privatnu uzletno-sletnu stazu sa stajankom i terminalom. Osim privatnih aviona Air Canada Jezz organizira chartere iz Montreala, Halifaxa, Ottawe i Toronta.
Las Alamandas u Meksiku je resort sa luksuznim smještajem, restoranima, wellnessom, sportskim terenima, četiri privatne pješčane plaže, te manjim aerodromom za svoje goste koji ima pistu od 1100 metara.
Meridian Club, Turks & Caicos, Karibi je luksuzni resort na privatnom otoku okružen prekrasnim pješčanim plažama. Resort ima privatni aerodrom na koji dolaze gosti, ostave avion i odlaze u jedan od luksuznih hotela.
Blancaneaux Lodge, Belize, u vlasništvu Francis Ford Coppole, holivudskog režisera je luksuzni resort u prirodnom raju. Resort na svom imanju ima privatni aerodrom za svoje goste.
Desroches Island, Seišeli je luksuzni restort na Amirante arhipelagu. Privatni aerodrom kojim dolaze gosti je okružen đunglom, a osim privatnih aviona, hotel ima i svoj avion kojim dovozi goste iz međunarodnih aerodroma.
The Brendo, Francuska Polinezija je luksuzni restor na privatnom arhipelagu Tetiaroa. Resort ima privatni aerodrom na koji gosti mogu sletjeti sami ili koristiti jedan od dva luksuzno uređena Britten Norman aviona za prijevoz od i do Faa Internacionalnog Aerodroma.
Laucale, Fiji, je jedan od najluksuznijih resortova na privatnom otoku, sa predivnim plažama. Laucala aerodrom ima pistu od 762 metra, nudi sve usluge aerodroma, uključujući sve međunarodne i imigracijske formalnosti za privatne avione. Avioni mogu slijetati čak i po noći. Northern Air ima i dvije redovne linije sa Britten Norman Islanderom (8 putnika) iz ovog privatnog aerodroma prema dva najveća međunarodna aerodroma na Fijiu, a koji dovode isključivo goste resorta, management i višu pozicionirane radnike.
Wakatobi, Indonezija, je luksuzni hotel sa 5***** i ekskluzivnim ronilačkim koraljnim poligonima. Hotel ima pistu od 1500 metara, sa stajankom i omanjim terminalčićem.
Amanpulo, Filipini je tropski raj, kojeg vodi Aman, najekskluzivniji svjetski hotelski brand. Resort ima privatni aerodrom isključivo za goste hotela.
Soneva Kiri, Tajland, je ultimativni luksuzni risort skriven u đungli, koji nudi autentično tajlandsko iskustvo, te organsku hranu. Resort ima vlastiti „skriveni“ aerodrom usred đungle na koji slijeću privatni avioni ili turisti dolaze avionom resorta iz Bangkoka.
Singita Boulders Lodge, Južna Afrika je jedan od najluksuznijih safari resortova, a koji ima privatni minijaturni aerodrom za goste.
Pratello Contry Resort, Toskana, Italija, zapravo je vila iz 17. stoljeća koja je pretvorena u luksuzni hotel. Imanje ima privatno uzletište za svoje goste.
Château De Monhoudou, Francuska, dvorac koji je već 19 generacija u vlasništvu grofova Monhoudou nudi vrhunski smještaj, bazen, jahanje, izuuzetan restoran i vlastito uzletište za privatne avione.
Aero Delahaye, Verchocq, blizu Le Touqueta, Francuska, je privatni aerodrom koji nudi pilotima i zrakoplovnim entuzijastima da posjeduju imanje unutar aerodroma te parkiraju svoj avion u hangaru uz koji je rustikalna kuća za odmor ili život. Već 23 obitelji su se odlučile na ovaj potez. Ako ne želite kupiti kuću uz uzletno-sletnu stazu, možete iznajmiti jednu od takvih kuća za kraći ili duži odmor na koji dolazite svojim avionom. Kompleks ima bazen i restoran.
Aero Delahaye kompleks / Foto: Aero Delahaye
Plan za aerodrom Udbinu
Prije nekoliko godina Boško Matković, bivši CEO Zračne luke Zagreb, kandidirao se za mjesto vodećeg čovjeka ZTC – Zrakoplovno tehničkog centra u Velikoj Gorici. ZTC servisira i održava sve vojne avione i helikoptere Hrvatske vojske, ali i civilne avione. Kao dio ZTC-a trebao je biti i napušteni vojni aerodrom Udbina, te se tražilo od kandidata da daju svoj plan za ZTC ali i aerodrom u Udbini.
Aerodrom Udbina je koristila JNA, te je sagrađena uzletno-sletna pista dužine 2750 metara, manevarske površine i prateći objekti. Aerodrom je bio alternativa megalomanskom projektu podzemne zrakoplovne baze Željava. Tijekom Domovinskog rata RV i PVO Srpske Krajine u Udbini je imalo bazu za svoje avione i helikoptere. Po dovršetku rata Hrvatska vojska nije uporabljala Udbinu, no NATO ju je u nekoliko navrata koristio za svoje operacije. U to vrijeme se govorilo i da bi NATO tamo mogao otvoriti svoju bazu, no isto nikada nije bila ozbiljna opcija. Jedno kraće vrijeme je postojao i plan da se ljeti dio 93. zrakoplovne baze Zemunik (Zadar) dislocira na Udbinu, no isto je odbačeno kao nepotrebno i skupo. Kako aerodrom nije imao ni vojnu, ni civilnu uporabnu funkciju tražila se njegova namjena.
Stoga je Matković ponudio istinski originalan plan. Prema tom planu Udbina bi bila stacionar za privatne poslovne avione. Naime, Split je u to vrijeme bio pretrpan i nije imao dovoljno kapaciteta (a i danas oskudijeva sa kapacitetima za poslovno zrakoplovstvo poglavito vikendom), Zagreb također nije dobro stajao sa kapacitetima, te su obije zračne luke, uz obližnji Zadar vrlo skupe. Stoga je Matković predložio da poslovni avioni nakon što iskrcaju svoje poslovne putnike u Zagrebu, Splitu ili Zadru, nastave svoj put prema Udbini gdje bi bili stacionirani onoliko vremena koliko poslovnjaku treba da završi posao, nakon čega bi ponovo došao po njega. Istime bi se jedan vojni objekt pretvorio u kvalitetan smještajni objekt za posade avione, kako bi se iste odmorile do povratnog leta. Unutar objekta bi bio i restoran za prehranu posada. Na aerodromu bi ZTC nudio i održavanje, te line maintenace tih aviona. Naravno, sve to uz bitno niže cijene nego za Zagrebu, Zadru i Splitu, dočim bi se prelet na Udbinu i te kako isplatio korisnicima privatnih aviona.
Uz to na aerodromu bi se nudila i duža stacioniranja svih vrsta letjelica za bitno nižu svotu novaca. Prema tom planu za očekivati je bilo da vlasnici letjelica koje bi više dana, tjedana, pa čak i mjeseci trebale biti stacionirane budu motivirani cijenom i uvjetima da tako što učine u Udbini. Velika prednost aerodroma je i autoput A1 Zagreb-Split koji prolazi blizu Udbine.
Kako je sada u Udbini otvorena Središte za razvoj vođa „Marko Babić“ (specijalna obuka) u vojarni „Josip Jović“ upravo uz sam aerodrom ovakav plan se vjerojatno više ne bi mogao realizirati.
No plan je bio istinski interesantan, čak bi rekao i realan, a poglavito što infrastruktura već postoji, a potrebna ulaganja u prenamjenu prostora i potrebnu modernizaciju bila bi vrlo mala i mogla bi se vratiti u doglednoj budućnosti. O ovako nećem bi mogli razmisliti i brojni aerodromi sa asfaltnim li betonskim pistama koji su napušteni ili ih koriste vojske država u regiji u manjem dijelu obujmu od kapaciteta.
Mogu li se iskoristiti Šepurine?
Šepurine su bile još jedna vojna baza JNA, koja je tijekom Domovinskog rata, 1994. pretvorena u Središte gardijsko za specijalističku obuku. Unutar Šepurina je uzletno-sletna staza dugačka 1160 metara x 30 metara, rulnica, te stajanka dimenzije 80×100 metara. U kompleksu je niz betonskih površina, cesta, te niz vrlo devastiranih objekata, hangara i skladišta. Vojarna je uz more na površini od 1,5 x 1,5 km, a sama uzletno-sletna staza je od mora udaljena tek 120 do 520 metara.
Kao nepopravljivi zrakoplovni entuzijasta koji mora upoznati sve zrakoplovne resurse, u posljednjih dvije godine sam više puta bio u Šepurinama, oduševljen veličinom i organizacijom kompleksa, morskim zaleđem i gustom borovom šumom. No, istovremeno ekstremno razočaran i deprimiran devastacijom koja je napravljena nakon napuštanja vojarne 2000. godine. Hangari i objekti su urušeni i ogoljeni, čak su i osuđeni „poduzetnici“ koji su nelegalno rezali glomazne metalne konstrukcije za prodaju u sekundarne sirovine. Uzletno-sletna staza je u dobrom stanju, prije par mjeseci je očišćena od šute i otpada, no i ona je ogoljena od opreme koja je na njoj bila. Cijeli kompleks je okružen ogradom što je bitno za sigurnost možebitnog budućeg aerodroma, a i interne prometnice su dobrom stanju te trebaju tek neznatne komunalne radove da se potpuno urede. Šepurine danas služe samo za šetače sa psima, rekreativce koji po prometnicama i uzletno-sletnoj stazi trče ili voze bicikle, pokojim ljubavnom parom koji za svoj auto traži skriveni kutak, te mlađariji koja se nelegalno utrkuje automobilima.
Od sjevernog praga piste do turističkog naselja Zaton je tek 1,4 km, a od južnog praga piste do ekskluzivnog turističkog naselja Petričane je tek 1,3 km. Turističko naselje Zaton ima 319 apartmana sa 4**** kao i preko 700 ostalih smještajnih jedinica, kapacitet svih objekata je 5.000 kreveta, kao i ogroman broj turističkih sadržaja (bazenski kompleks, velik broj restorana, barova, trgovina i uslužnih objekata). Plan Zatona je da uz objekte sa 4**** izgradi i objekte sa 5***** u vrlo skoroj budućnosti. U Petričanima je kompleks jednog od najpoznatijih svjetskih hotelskih brendova Falkensteinera sa 5***** koji ima hotel Iadera, Diadora, te premium apartmane Senia. Uz to u Petričanima je još nekoliko hotela i turističkih naselja sa 4****.
Stoga bi se uzletno-sletna staza i manevarske površine Šepurina mogli koristiti kao aerodrom za poslovne avione gostiju Falkensteinera i/ili Zatona kao jedinstvena usluga, po uzoru na slične modele u svijetu. Putnik tako dolazi svojim privatnim avionom na godišnji odmor (sat do dva sata bilo gdje iz cijele Europe), sleti u Šepurine, stacionira avion, te odlazi direktno u hotel. Tijekom boravka u hotelu može višekratno avionom odletjeti na izlet na atraktivne destinacije (Dubrovnik, Split, Pula, Lošinj, Brač, Zagreb, Osijek, Sarajevo, Beograd, Ljubljana, Beč, Budimpešta, Venecija, Milano, Piza, Firenca, Rim i dr.). Takav gost, poglavito ako ima svoju vikendicu na aerodromu može dolaziti i više puta godišnje, jer poletjeti može u petak nakon radnog vremena, a vratiti se u nedjelju navečer. Naosporno je koliko bi takvi gosti, vrlo dubokog džepa, donijeli, gradovima Ninu (na čijem su području Šepurine) i Zadru (obližnji Petričani su dio Zadra), Zadarskoj županiji i cijeloj Hrvatskoj.
Ako Falkensteiner ili Zaton nemaju interesa za takvu uslugu, na toliko velikoj neiskorištenoj površini može se dati zainteresiranom hotelijeru da izgradi ekskluzivni resort uz more koji bi imao ovu ekskluzivnu uslugu. Planovi za izgradnju hotelskog kompleksa u Šepurinama postoje, no bilo bi krajnje nerazborito da planovi ne uvjetuju korištenje piste upravo za gore opisanu nakanu. Uz to trebala bi se dozvoliti i izgradnja ekskluzivnih objekata, luksuznih vikendica za vlasnike aviona po uzoru na američki Jumbolair ili francuski Aero Delahaye, koje bi uz dvorištu vikendice (ili hangaru uz vikendicu) imale i parkirne pozicije za avione sa rulnicom direktno na uzletno-sletnu stazu. Ekskluzivne i veće vile bile bi lijevo od uzletno-sletne staze uz samo more, a one manje koje bi imale i manje parkirne pozicije za manje avione postavile bi se desno od uzletno-sletne staze. Naravno, u prvoj fazi dovoljno bi bilo tek neznatno obnoviti i modernizirati postojeću infrastrukturu i postojeću rulnicu, te dodati manji hangar i terminal, a vikendice i hotel graditi u fazama. Kako bi korisnici kupovali ili dugoročno unajmljivali nekretnine, tako bi se aerodrom širio prema jugu novim rulnicama i cestama, uz povećanje stajanke, hangara, parkirališta i ostalih objekata.
U svakom slučaju uzletno-sletna staza je u relativno dobrom stanju, i za istu nisu potrebna velik sredstva za obnovu. Stajanka (apron) je premalena i ona bi se trebao povećati. Takav aerodrom bi trebao i hangare za avione kao dodatnu uslugu, osnovni maintenance, minijaturni terminal sa udobnim salonom, restoran i operativne prostore. Kontrolu takvog aerodroma, naravno, preuzela bi kontrola Zračne luke Zadar, a operativne procedure bi bile koordinirane sa prilazima obije piste Zadra. Policija, carina i vatrogasci na takvim aerodromima izlaze tek po potrebi (najavama), kao što je to bilo regulirano u Varaždinu po pokretanju projekta poslovne zračne luke. Istime bi takav poseban aerodrom trebao tak par radnika, manje od Brača (koji ih ima 18), tj. njih tek 8-9. Zbog svega toga aerodrom bi imao niske troškove poslovanja, a bogata klijentela osigurala bi mu značajne prihode čak i sa par desetaka korisnika, koji bi u prvom redu bili neletačkog karaktera (skupe dodatne usluge).
Naravno postavlja se opravdano pitanje zašto još jedna pista ako je Zračna luka Zadar, sa svoje dvije piste, velikom stajankom i kvalitetnim VIP terminalom na samo 23 kilometara od Šepurina. Vrlo jednostavno, vlasnici aviona i te kako bi dodatno platili, ali i bili bitno više motivirani ako bi imali vikendicu uz more, a da im je avion uz nju. Kao što bi i radije koristili hotel visoke kategorije ako bi uz njega mogli parkirati avion. Za tako nešto Zemunik (ZL Zadar) koji je udaljen od mora nikako nije opcija. Samim time Zračna luka Zadar ne bi izgubila korisnike, obzirom da je ovo potpuno nova kategorija turista koja sada ne koristi Zračnu luku Zadar.
I možda ovako nešto jest preoptimistično, ali upravo takvi objekti daju ekskluzivnost destinaciji, te privlače najbogatiju klijentelu. Masovni turizam donosi manji novac i veliku devastaciju okoliša. Ekskluzivni turizam donosi ogroman novac i bitno manju devastaciju okoliša spram financijskog benefita. Istime on je daleko prihvatljiviji za zajednicu sa svih aspekata.